Biografija Vladimir Horvat

HORVAT, Vladimir
IZVOR: «Majstrori hrvatske fotografije» (str. 262)
autori: Zdenko Kuzmić i Vladko Lozić
izdavači: Matica hrvatska i Fotoklub Zagreb, 2006.

Prijepis

Vladimir Horvat, novinar, planinar i fotograf, rođen je 22. kolovoza 1891. u Krašiću. Gimnaziju polazi u Zagrebu, nakon čega se profesionalno počinje baviti novinarstvom. Sudjeluje u nizu listova, a neke i pokreće kao urednik i nakladnik ( «Karlovački fašnički ričet», 1911. i «Bracak», 1914.).

Proživljava teške ratne dane Prvog svjetskog rata na raznim bojišnicama, odakle šalje potresne ratne reportaže, da bi se poslije rata u potpunosti posvetio novinarstvu. I opet pokreće i surađuje u nizu časopisa («Pilule», 1921, «Uzorni vrtlar» , 1923, «Planinski list»,1928. i «Zagonetka»,1929). Član Fotokluba Zagreb od godine 1932.

U osobi Vladimira Horvata sjedinjuju se dvije velike ljubavi, jedna prema prirodi, a druga prema fotografiji. Mnoge časopise i listove opskrbljuje vrlo kvalitetnim fotografijama. Od godine 1922. aktivni je član naših planinskih društava, gdje daje vrijedan prinos razvoju planinarstva. Vjerojatno nema ni jednog Zagrepčanina koji niječuo za Horvatovih petsto stuba koje je izgradio na prelijepom dijelu Zagrebačke gore.

Prve fotografske radove objavljuje već 1928. u časopisu «Svijet». Od 1929. do 1935. ostvaruje sjajnu seriju socijalne fotografije, koja je začetak socijalnih tendencija u hrvatskoj fotografiji. To se po svom karakteru i vremenu podudara s idejama socijalno angažirane grupe Zemlja. Nakon Drugog svjetskog rata radi kao arhivar i dokumentarist u izdavačkoj kući «Vjesnik» sve do umirovljenja 1951. Na tom poslu je sredio i sačuvao dragocjenu novinasko-ilustrativnu građu.

Umro je 1962. u Zagrebu. U znak sjećanja na velikog ljubitelja prirode i planina, planinari svake godine na dan njegove smrti održavaju komemoraciju. Radove je izlagao na mnogim izložbama fotografije, a imao je i nekoliko samostalnih izložbi.

Vladimir Horvat – zagrebački kroničar vremena
IZVOR: Internet (Muzej Grada Zagreba)
http://www.mgz.hr/hr/izlozbe/vladimir-horvat-zagrebackikronicar-vremena,8.html

Prijepis

Koncepcija izložbe: Zdenko Kuzmić
Oblikovanje izložbe: Zdenko Kuzmić, Josip Vranić

Ovom izložbom Muzej grada Zagreba pridružio se obilježavanju stote obljetnice Fotokluba Zagreb čiji je član bio i Vladimir Horvat od 1932. godine.

Punih je trideset godina prošlo otkako je svoj najdraži grad napustio njegov legendarni stanovnik, čovjek kojemu je taj isti grad podario tolike prave ljubavi sazdane u detaljima njegove svakodnevice. Upijajući dato, slažući svoj mozaik – kockicu po kockicu – stvorio je ovaj zanesenjak priču vrijednu svačije pažnje, djelo razmjera samo onoga koji vjeruje u život i ljude, pa tako i u prirodu koja čovjeka oplemenjuje, a njegov život čini ljepšim i bogatijim.

Kao novinar i fotoreporter radio je Vladimir Horvat (Krašić, 22. VIII. 1891. – Zagreb, 26. IX. 1962.) u više redakcija u Zagrebu, a mnoge je prijeratne godine proveo kao tajnik redakcije Novosti, da bi nakon rata radio u zagrebačkom Narodnom listu. K tome, pored svojih novinarskih zadataka, bavio se je i fotografijom, kojoj je posvetio veliki dio svog života.

Već 1928. godine objavio je svoje prve radove u časopisu Svijet, da bi nakon toga fotografija postala njegovom pravom opsesijom. Ulazeći u socijalne probleme svoje okoline, osobito u razdoblju između 1929. i 1935. godine, ostvario je izuzetnu seriju koju s pravom možemo i moramo smatrati začetkom socijalnih tendencija u hrvatskoj fotografiji. Upravo će s pojavom Vladimira Horvata, a malo kasnije i Toše Dapca, nastati promjene u tome žanru i stubokom promijeniti zatečeno stanje u našoj fotografiji između dvaju ratova. Fotografi će, naime, usmjeriti svoj interes i prema onim manje lijepim pojavama i problemima svoje okoline, prema sirotinji i svemu što je vezano uz život ljudi iz najnižih društvenih slojeva.

Jednako su lijepa Horvatova svjedočanstva Zagreba, u kojima poput pravog kroničara prati i opisuje svoj grad, mjesto i prostor u kojem se događa istinski život.
Zanimaju ga svi oni neposredni trenuci svakodnevice, kojima prilazi načinom pravog istraživača, “njuškala” sposobnog da uhvati i opiše, ali i da svemu udahne smisao. Njegov stav počiva na oštrom bilježenju tadašnjih društvenih zbivanja, neodvojivih od socijalnih ideja svog vremena, kojih je glavna značajka aktualnost društvene kritike unutar strogo zacrtanih normi. Njegova je ulica prostor u kojem ni osrednji trenutak ne može proći a da pritom jasno ne izražava svoj sadržaj i vrijednost. Njegova je periferija sirotinjski dio grada, s ljudima koji čeznu za toplinom, živeći život kakav ne bi smio postojati. To su starice zaspale na podu pokraj drvenih gradskih ograda, stari ugljenari ili pak prosjaci, zanemareni invalidi, djeca prepuštena ulici – zatvoreni krug ljudske bijede i tragedije neuspjelih života.

S druge pak strane posjeduje njegova ulica i onu vitalnost koja, unatoč svemu, donosi sutra. Takova ulica, uočava točno Vladimir Horvat, oblikovana s vremenom od mnogo malih, javnih kontakata, slučajnih susreta, međusobne odgovornosti i pripadnosti urbanoj zajednici, počimlje pulsirati posvema drukčijim načinom.

Odvezla se je Horvatova kamera i Savskom cestom do starog i neuništivog Gospodarićeva kupališta, koje će u danima nesnosne žege izvabiti na tisuće Zagrepčana, bez obzira na dob i spol, da se ohlade u valovima Save.

Da je Horvat uistinu osoba puna životne energije, da je pravi čovjek novog vremena, potvrđuju nam i snimci ondašnjeg novog Zagreba, s ritmom nadolazećega, ritmom i duhom novog, popraćeni događajima koji nam otkrivaju Zagreb kao centar kulture, umjetnosti, sporta, svega onog, dakle, što će drukčije usmjeriti njegov rast i razvoj i izmijeniti njegovu sliku.

Fotografije pričaju priču i o njegovoj ipak najvećoj ljubavi – prirodi. I opet će nas zaokupiti perfekcija prirodnih stvari, njihova čistoća, a ponajviše Horvatovo neograničeno povjerenje u prirodu, njegov osobit kontakt s prirodom, kontakt čovjeka koji se naprosto želi slobodno kretati u prostoru netaknute prirode. A kada je i on sam dotakne, učinit će to krajnje obazrivo i s puno ljubavi – podarujući nam svojih prelijepih 500 stuba.